Luka Nikolić: Za Crnu Goru najvažnije da počne da voli samu sebe

Razgovor

Luka Nikolić je doktorski kandidat na Karlovom Univerzitetu u Pragu sa disertacijom: Tehnološka disrupcija i inovacija – perspektive državnih aparata u 21. vijeku. Magistrirao je cum laude na istom univerzitetu u oblasti međunarodne bezbjednosti sa fokusom na strateške i nuklearne studije, kao i komparativne nuklearne politike. Osnovne studije završio je u Podgorici na Fakultetu političkih nauka, a kao student na akademskim razmjenama pohađao je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, kao i Institut političkih nauka u Opolama, Poljska. Prezentovao je radove na više od dvadeset akademskih konferencija, a učestvovao je na više desetina strukovnih seminara, simpozijuma i treninga. Primarna polja istraživanja su mu korelacija međunarodne bezbjednosti i tehnologije, kao i nuklearna politika i strategija u širem smislu. Regionalni fokus njegovog istraživanja su velike sile sa akcentom na Kinu i sveobuhvatne studije transatlantskih odnosa. Sekundarni istraživački interesi su mu teorija države, savremeni suverenitet i politička filozofija.

🅹🆂: Prošlo je tačno 8 godina od ruske invazije i aneksije Krima. Posljedice tog rata smo i te kako realno osjetili. Te godine smo, slijedeći EU, uveli sankcije Rusiji, na šta je ona uzvratila zabranom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Crne Gore. Takođe, Crnu Goru je u jednom trenutku zapljusnuo i omanji talas ukrajinskih izbjeglica. Sjetimo se samo koliko smo tada bili “bombardovani” od strane crnogorskih i svjetskih medija o situaciji u Ukrajini. Onda je odjednom, kao na rez, Ukrajina nestala iz njih, iako su do nas dolazili rijetki glasovi da situacija nije mnogo mirnija i da sve vrijeme dolazi do sporadičnih sukoba. Sada opet kreće “bombardovanje” informacijama, CNN je uveo LIVE UPDATE na cijelu situaciju, javljaju se analitičari, procjenjuju se snage, pišu scenariji…

Situacija u Ukrajini je višeslojna, sve umiješane strane su djelimično odgovorne za permanentnu eskalaciju i predviđanja možemo bazirati isključivo na lekcijama naučenim iz prošlosti. Povremeni nestanci sa krizne mape i ponovna pojavljivanja su medijski indukovani jer konflikt na istoku zemlje nije ni prestajao. Naime, iako je ime Ukrajine sveprisutno, ona nažalost služi kao proxy, posrednik ili plaforma za pokušaje velikih sila da povećaju udjel svojih strateških interesa u trenutno postojećem međunarodnom sistemu. Tako, konkretan povod za ovu krizu je bio ruski zahtjev za povlačenje NATO snaga iz Evrope i NATO zahtjev da Rusija ne nagomilava vojsku na istočnom boku Alijanse. I Ukrajina je postala i ostala sjajna tampon zona na kojoj se ti sukobi lome. To nas dovodi do mogućnosti da odemo još dublje i analiziramo zajedničke interese Zapada (predominantno SAD) i Rusije. Prvo, raspadom Varšavskog pakta nije samo NATO došao u problem besmisla sopstvene uloge u novim okolnostima, već i agresivna ruska imperijalna politika. Ukrajinu možemo posmatrati kao faktor redefinicije važnosti oba aktera. Jer nakon krize ćemo godinama slušati: NATO je potreban zbog ruske prijetnje, Rusija mora ići u dalju militarizaciju zbog ugroza od NATO snaga na njenim granicama. U prevodu, obostrana korist. Drugo, obje strane žele da sklone fokus sa rasta Kine i pokažu kako je globalni poredak ipak još uvijek bipolaran.

🅹🆂: Očigledno je da nas brzih dana očekuje neka vrsta kulminacije. Šta misliš da bi to moglo biti? Sporazumno povlačenje obje strane, još jedna blitzkrieg aneksija ili Treći svjetski rat?

Jedno je sigurno, da takozvanog all-out rata između Rusije i NATO neće biti. Takođe, malo je vjerovatno da će Rusija ići silom van istoka zemlje koji je faktički već pod njihovom upravom. Svaka NATO intervencija bi bila osuđena na upitnu legalnost i legitimnost djelovanja izvan mandata. Ja očekujem skoru deeskalaciju i pronalazak kompromisnog rješenja zato što Bajdenova administracija u želji da poveća popularnost, teško da će to izvesti učešćem u velikim sukobima nalik na hladnoratovske, dok će Putin biti zadovoljan što je cementirao svoj uticaj u bližem inostranstvu.

🅹🆂: A đe je u cijeloj priči Crna Gora? Šta misliš kako ona treba postupati u slučaju izbijanja sukoba naročito nakon najave Zorana Milanovića da će Hrvatska povući svoje vojnike iz Ukrajine u tom scenariju?

Pozicija Crne Gore kao više strateškog nego li operativnog NATO partnera je da čeka i izbjegne donošenje ishitrenih odluka. Treba nastaviti vršenje mekog pritiska na Rusiju kroz sankcije. Međutim, ne treba grlom u jagode pratiti svaki potez NATO alijanse koja je u prošlosti umjela da zarad interesa određenih dominantnih članica dovede u nepriliku manje partnere. Naravno, ukoliko bi došlo do legalne i legitimne NATO intervencije, stava sam da bi Crna Gora trebalo da stavi na raspolaganje svoje kapacitete.

🅹🆂: Objavili smo tvoju kolumnu pod naslovom Zašto u Crnoj Gori nema ljevice. Hajde da probamo da na manje prostora otvorimo šire pitanje – Gdje je i šta radi svjetska ljevica? Postoji li trenutno ijedna država koja ima artikulisanu ljevicu koja uživa podršku barem trećine stanovništva? Ako da, šta možemo da uzmemo iz tog iskustva? Ako ne, šta misliš da je najviše doprinijelo razvoju trenutnog desničarskog zeitgeista? 

Sa velikom analitičkom tugom mogu reći da je ljevica globalno gotovo iščezla. Ona se pomjerila i ideološki i praktično u centar dok se centar, osim svoje imanentne proliferacije, pomjerio u desno. Tako imamo paradoksalnu situaciju da je u mnogim zemljama jedina alternativa centru ekstremna desnica. Tokom zadnje decenije Evropa je povela kolo desnog populizma, sada se nadovezuju Latinska Amerika i Afrika, u SAD smo imali tragičnu pojavu Trampa. Veoma rijetko možemo sresti da je ljevica i manji činilac vlasti, a kamoli samostalno da je vrši. Upravo su posljedice ekonomske krize 2008. bile idealno tlo za bujanje desnice i ljevica se u tom sistemu nije baš najbolje snašla. Jedino se nadam da je samo zaspala, da se nije potpuno ugasila.

🅹🆂: Ko je kriv za hibernaciju ljevice?

Kriva je ljevica sama jer nije imala šta da ponudi, već je sebe predstavljala kao otpor ludilu fašizma i mislila da će to biti dovoljno. Tako se u Francuskoj nije glasalo za Makrona nego protiv Le Pen i tim izborom pajaca establišmenta potpuno je sahranjena tamošnja ljevica. A još veći problem vidim što ljevičari kada dođu na vlast listom nastavljaju sa istim praksama svojih prethodnika. Pomenimo samo Lulu u Brazilu koji je umnožio štetni ekstraktivizam ili ogromnu utrošenu energiju Sirize i Podemosa samo da bi nakon ulaska u mainstream politiku, oni postali sluge diktata protiv kojeg su se borili. Neki će to zvati principijelni pragmatizam, ja to zovem prevara.

🅹🆂: EU je naša budućnost. To je nešto što nam se posljednju deceniju prodaje kao neupitna činjenica. Čuli smo da skoro 80% stanovništva podržava EU integracije. Opet smo počeli da se frljamo s godinama ulaska. Pokušaj da se probiješ malo kroz populističku maglu, možeš li da zamisliš kako bi realno situacija sa tim sljedećim proširenjem mogla da izgleda? Imajmo u vidu da i Hrvatska, kao najfreškija članica, još dobija “drugačiji” tretman od EU po nekim pitanjima.

Evropska Unija se zabavila problemima u sopstvenom dvorištu, a to je što glomazna adminstracija nije u stanju da stvori zajedničku politiku svih članica čak ni o banalnim stvarima poput izgleda evropske deklaracije za maslinovo ulje. Unutar labave konfederacije koja konstantno preispituje sopstveni smisao, veoma je teško govoriti o proširenju. Da ne bude zabune, ja sam veliki euro optimista, ali ne u ovakvom obliku dominantno opterećenom lažnim demohrišćanstvom i još lažnijom socijaldemokratijom. Tako da, pred nas se postavljaju kriterijumi za ulazak koje 50 posto sadašnjih članica ne ispunjava. Pregovori se ne pomjeraju sa mrtve tačke već sigurno pet godina. Svi znaju, ali se boje reći da je došlo do zamora na obje strane. Razumljiva je i pozicija država članica koje ne vjeruju balkanskom stadu, ne vjerujem mu ni ja. Ali onda su neshvatljiva njihova očekivanja da balkansko stado slijepo slijedi pastira, a da ne dobije ispašu zauzvrat. IPA fondovi nisu dovoljni da sakriju golotinju procesa pristupanja u kome Crna Gora može zaista postati Njemačka i opet neće zadovoljiti ni desetinu kriterijuma samo ako pristupanje ne bude u skladu sa tada aktuelnom političkom situacijom. Mnogo je tu nepravde, ali svi koji učestvuju prihvataju pravila igre.

🅹🆂: Što misliš kako bi Crna Gora trebalo da se ponaša u odnosu prema EU?

Prvo i najvažnije, moramo početi da volimo sebe. Kada savladamo tu tešku lekciju, vrlo lako će biti staviti sopstveni interes na prvo mjesto i pokazati ne samo EU, već bilo kojoj drugoj strani, da i mi imamo zube, a ne samo gole desni i nježne šape.

🅹🆂: Da pređemo na regionalnu pikanteriju – Rio Tinto. Svaki novi djelić te priče je bio bizarniji od prethodnog. Na kraju se postavlja pitanje – šta smo ovo upravo gledali i hoće li ovaj film stvarno ovako da se završi? Kako vidiš situaciju, jesi li bliži nekoj međunarodnoj kompleksnoj teoriji zavjere ili scenariju poput Burn after reading, đe se na kraju svi češkaju po glavi? Ubacio bih prije tvog odgovora digresiju da mi je zanimljivo to koliko se godina pojedini mediji i gonzo novinari iz Srbije trude da raskrinkaju eksploatorski i predatorski način poslovanja kineskih kompanija u Srbiji, da bi se na kraju kola slomila o kompaniji koja dolazi iz Anglo-Australijanskog svijeta, a koja bez sumnje posluje na identičan način.

Srbija je došla u poslovično nezgodnu situaciju kada je jedna ruka prazna, a u drugoj nema ničega. I sa pozicije margine očito je najvažnije kome se bolje prodati. Međutim, kada znamo da su giganti poput RTB Bor dati umjesto prodati, onda izbacivanje Rio Tinta zaista djeluje kao čudan potez dirigovan iz inostranstva jer prosto ne prati dosadašnju logiku. U samom pitanju je i odgovor, kada bi Srbija nakon ovih događaja napucala i sve ostale predatorske firme pa pošteno rekla da kreće u obnovu isključivo sopstvenim sredstvima, tada bih skinuo kapu i poklonio se. Ali nakon takvog poteza opstanak Vučića na vlasti bio bi pitanje sata, a ne dana ili godine. I to bi ga srušili isti oni sa protesta protiv Rio Tinta. Pa neka se u ovoj logičkoj niti prepoznaju elemente teorije zavjere ako neko baš želi.

🅹🆂: Da zaokružimo sa, što bi kolega iz redakcije rekao, jednom toplom životnom anegdotom. Živiš i radiš u Pragu neko vrijeme, završavaš doktorske studije. U kojoj tački osjećaš da stojiš? Zašto i dalje gledaš put Crne Gore?

Poput politike, akademski svijet je osim intelektualnih nagrada pun nepravde, zavisti, prosječnosti i boraviti u njemu sa moje pozicije je kao da sam se učlanio u neku radikalnu desničarsku partiju pa hoću da je promijenim iznutra. Podsvjesno znajući da je tako nešto nemoguće, težina zadatka mi daje elan da ispravljam meandre postojeće čak i u lijepoj, civilizovanoj i pogodnoj za život Češkoj. Sa druge strane, često sam u Crnoj Gori, iako izbjegavam da se njome bavim na nivou većem od porodice i prijatelja. Želim da zadržim lagodnu poziciju da mi Crna Gora ništa nije dala pa nemam što ni da joj vraćam. A sve što mi je oduzeto, zaboravićemo kao zalog za bolju budućnost. Smatram da samo sa te pozicije mogu odista uživati u nečemu što opskurni političari zovu tradicionalna Crna Gora, kojoj su paradoksalno kroz istoriju mnogi stranci poput Angela, Bujonja ili Marmijea opjevali mnogo ljepše ode nego što smo mi bili u stanju.

🅹🆂: Da li održavanje veza sa Crnom Gorom znači da ćeš se jednog dana vratiti?

Ne znam da li ću se vratiti, ali sigurno je da ću joj se uvijek vraćati!

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.