Emotivno je pratiti one antifašističke crnogorske medije. Meni koji pišem ove redove posebno se suza u oku smrzne kad gledam partijske antifašiste koji rade u kulturi, dojučerašnje kulturtregere, dugogodišnje gaulajtere kulturne politike koji su decenijama držali antifašistički dokazane institucije i u njima takve pozicije, dok danas na prvoj bojnoj liniji odbrane države lamentiraju pred velikom apokalipsom koja (im) nadolazi, tornadom koji stiže odmah nakon ovog njihovog Zlatnog doba, koje – bolno im srce jeca – neumitno prolazi. Mala je tuga njima, koliko će Velika i bolna realnost biti svima nama, jer je već sasvim izvjesno da će se to Zlatno doba nastaviti, samo bez njih na sceni. Smjena glumaca, nažalost, neće značiti i otklon od istog kvaliteta predstave, pogotovo ako je poetika naučenog teksta ista. Ali to je već tema za neku drugu priču.
Ovakva osjećanja me ganu, jer se sjetim kako su ti isti kulturni i antifašistički ljudi bivše vlasti do juče branili – tijelima i životom, golom egzistencijom – rušenje, na primjer, jednog podgoričkog kina Kultura, ili jednog nikšićkog Starog pozorišta, na čijim mjestima će nići spomenici čiste antifašističke poetike, ideala i humanizma, simboli iza kojih interesno stoje tranzicioni heroji iz Zlatnog doba… Iako je to bilo doba antifašističkog mira i blagostanja, ta armija kulturnjaka nije se libila da smjelo digne glas protiv svake segregacije i destrukcije, ma otkuda dolazili. Svoj integritet u toj Partiji, čije Tekovine sada brane, stekli su baš po dosljednom antifašizmu i borbi za pravdu…
Vraćam se primjeru Nikšića, čiji su se (sada opozicioni) antifašisti snažno usprotivili totalnom urbanističkom uneređivanju gradskog jezgra, posebno unazad proteklih 15-ak godina. Sasvim je, izgleda, antifašistički i crnogorski bilo srušiti staru tržnicu i na jednoj strani napraviti rugobu od privatnog tržnog centra, a drugi kraj ostaviti nalik nedefinisanoj prigradskoj buvljoj pijaci, gdje se zajedno prodaje hrana i raznorazna petparačka galanterija. Baš je bilo onako komitski i crnogorski da se Nikšić, perjanica Kralja Nikole, “grad lipa” i Vita Nikolića, brutalno otarasi tog prepoznatiljivog drveća, u korist tenderski i investitorski isplativijeg bijelog krša evidentnog Kvaliteta, sa par stabala egzotične, neautohtone vrste. Time je stvorena jedna potemkinovska ikebana, kao trajni spomenik ovog vremena, jedini validan monument onim koji će se, u nekoj potencijalnoj budućnosti, baviti fenomenima i definicijama kiča u prostoru. Sasvim je antifašistički bilo srušiti i staru Gradsku kafanu u samom srcu grada i na njenom mjestu, prkosno, poperiti dvospratnu diskoteku. Patriotizam u ovom gradu je bio i istom vlasniku predati na tacni Gradsku Galeriju, na suprotnoj strani trga. Svi ti nekad lijepi i autentični objekti Grada, temeljno su i nepovratno uništeni u tom Zlatnom dobu. Sve je, da baš bude onako antifašistički zbrda-zdola, ovjenčano onim metalnim oblikom koji bi trebalo da predstavlja Heroja Ljuba Čupića. Kojeg gordo, jednim okom, motri Kralj Nikola, sa rojalskih visina. Patetika i pretencioznost, blizanci svakog kiča.
Sreća je ovog društva, kažem, da su se isti ovi kulturni magovi i bardovi protiv svih ovakvih pojava principijelno bunili, i onda kad se sve to dešavalo: u vremenima prije ovog Sumraka koji im se tek sad ukazuje. Postoji samo jedna sličnost između ovih radnika u kulturi i radnika u bilo kojoj robnoj proizvodnji: ni jednih ni drugih u Crnoj Gori odavno nema u značajnijem broju, za djelatnosti koja im je u opisu posla. Uz prazne hale, ostala su i interesna udruženja čiji se patriotizam i kultura mjere finansijskim transakcijama i sinekurama vlasti, one ili ove. Nedostatkom istih, patriotizam i kultura slabe, a ogorčenost, paranoja i manični nacionalizam rastu. Do nekih novih prestrojavanja.
Većina društvenih angažmana u ovakvoj postavci stvari, u ovim vremenima opšte rasprodaje, ravnaju se isključivo adekvatnim Tenderom. Drugim riječima, buniš se samo onoliko i samo za ono što ti je zapisano i propisano budžetom. Patriotizam i bilo kakav aktivizam ostali su još samo u dubokim džepovima i u projekcijama vlasnika kapitala. Izvan toga, živi surova ljudska bijeda. I glupost.