„Da budem iskren, možda se u Srbiji ne zna ko će biti Predsednik, al mislim da se dobro zna ko će biti Premijer.“ Ostala je ova fenomenalna izjava da odzvanja evo već 10 godina. Izjava 10, a Ivica je preko 30 godina tu.
Pa kaže: “Bio je prvi predsjednik mladih socijalista Beograda 1990. godine i portparol Socijalističke partije Srbije od 1992. do 2000. godine. Bio je predsjednik Gradskog odbora Socijalističke partije Srbije Beograda i potpredsjednik Socijalističke partije Srbije od 2000. do 2003. godine. Savezni poslanik u Veću građana Savezne skupštine Savezne Republike Jugoslavije i Skupštine Državne zajednice Srbije i Crne Gore od 1992. do 2004. godine. Bio je ministar za informisanje u takozvanoj Prelaznoj Vladi Republike Srbije od oktobra 2000. godine do januara 2001. godine. Smatra se najzaslužnijom ličnošću za “rebrendiranje” Socijalističke partije Srbije Nakon izbora 2008. je podržao koaliciju Za evropsku Srbiju te postao potpredsjednik i ministar unutrašnjih poslova u vladi Mirka Cvetkovića. Tu je dužnost vršio do 2012. kada su održani parlamentarni i predsednički izbori na kojima je pobedila Srpska napredna stranka i Tomislav Nikolić. Potonji mu je povjerio mandat za sastav koalicijske Vlade koja je izabrana krajem jula 2012. U aprilu 2014. nakon vanrednih parlamentarnih izbora Dačić je odstupio sa mjesta premijera i tu poziciju prepustio Aleksandru Vučiću. Ostao je u Vladi kao vicepremijer i šef diplomatije.“
Kroz sve navedeno prožima se i fenomen partijske moći, što na ovim prostorima predstavlja osnovni izvor uticaja u kreiranju državne politike, ali o tome nekom drugom prilikom, da se opet vratimo na Ivicu i sve ono čemu će jednog dana sigurno učiti studenti fakulteta političkih nauka. Iako će većina prihvatiti tezu da je politika vještina mogućeg, čini mi se da je vrlo diskutabilno koliko je uopšte moralno ostajati u politici samo kao u vještini mogućeg. To ostajanje je nekome dar, nekome prokletstvo, nekome narkotik, a nekom potpuno odvajanje od racionalnog. Ivica je, izgleda, fenomenalan jer je o(p)stajao u svim ovim varijantama. Socijalista, nacionalista, evropejac, demokrata, rusofil, kosmopolita, pravoslavac, komunista, operativac, čovjek službe, Ivica je sve, sve što treba da bi se učestvovalo u vlasti. Može se reći da je neko ko je mogao da funkcioniše sa Mirom i Slobom, sa Koštunicom i Đinđićem, sa Tadićem, Nikolićem i Vučićem, zatvorio jedan puni krug, ili ga nije zatvorio, jer izgleda sve može da prođe, osim Dačića.
Nego, suština ovog teksta nije da se veliča (niti umanjuje, kako ko hoće) lik i djelo Ivice Dačića, već da se podvuče paralela sa dešavanjima u Crnoj Gori nakon (navodnog) pada DPS-a, jer je Dačić možda najbolji lični primjer šta se dešavalo sa Srbijom nakon pada Miloševića, te da se postavi pitanje šta je ustvari pravi put za nas i kako treba dalje… Po mojkovačkim kafanama prošle godine se provlačila priča kako će najkasnije do jeseni (2021.) doći do cijepanja DPS-a, kako bi se stvorio jedan prihvatljivi dio stare vlasti koji bi mogao da učestvuje u kreiranju novih politika. I u očima briselskih, anglosaksonskih iliti evroatlantskih partnera (a oni se ipak pitaju) to bi svakako bilo prihvatljivo rješenje, odricanje od „nezdravog tkiva“, okretanje novog lista, te možda i ostavljanje kamenčića u cipeli, čisto radi lakšeg funkcionisanja u međunarodnim odnosima u budućnosti. Ali to se nije desilo. Makar ne još uvijek. Iz „građanskog pokreta“ koji se polako ali sigurno pretvara u partijsku mašineriju, konstantno imamo najave da će do tog cijepanja doći. Te najave nikako ne mogu biti bezazlene, s obzirom na to da su se „zeleni evropejci“ nametnuli kao najpovjerljiviji partneri zapada, do te mjere da čak prejudiciraju i pojedine odluke budućeg kongresa nekadašnje najjače partije u privatizovanoj državi, ili se kockaju našim životima koji su možda samo ulog na stolu. Ujedno, uspijevaju i da usisaju dobar dio biračkog tijela bivših najljućih neprijatelja. I šta ćemo sad? Ne samo da se nije desilo dugo najavljivano cijepanje ili reforma DPS-a, već zbog toga što se nije desila, dobar dio građana Crne Gore sumnja da će se ikada i desiti, jer zna da u tom taboru i danas ordiniraju moćni i uticajni doktori prljavih igara sa višedecenijskim iskustvom. Dakle, pitanje je: ako nam do sad Duško ili Milica nisu postali Ivica, da li će ikada to i postati? Pitanje je i : ako se nije desilo na jesen (kako se pričalo po Mojkovcu), šta se to još izdešavalo iza kulisa da danas, u iščekivanju manjinske Vlade, i dalje pominjemo DPS kao jedinstven (na kvadrat)?
A mnogo bi lakše bilo da smo imali jednog Dačića, jel? Jeste, kad bi sve bilo crno-bijelo, ali nam ostaje šarena dilema: da li će se ikad sresti „nova vlast“ i reformisani DPS, ili će se DPS dominantno vratiti na vlast?
Ono što je najtragičnije u ovoj priči jeste činjenica da kao društvo izuzetno sporo idemo naprijed. Tragično je i to što bavljenje politikom isključivo gledamo kroz partijske prvake, zaboravljamo da smo politička bića, zaboravljamo da je politika i ono što se dešava van partija. Tragično je što će sjutra neko možda i kod nas reći „Ne znam ko će biti Predsjednik, ali znam ko će biti Premijer“, pa čak i slogan kampanje nekih budućih izbora predstaviti kao otvorenu međupartijsku trgovinu, znajući da mi (naaarod) nismo za bolje, znajući da je to naše neznanje ustvari recept za politički uspjeh. No, ništa od toga ne bi bilo moguće da već decenijama u nama ne rastu mali Dačići, spremni na promjenu ideologije, spremni na kohabitaciju sa đavolom, samo da nama bude dobro, a ostali neka pate, neka ostanu u neznanju.
